Šeće ateist šumom. I divi
se:
– Kakva divna stabla!
– Kakve snažne rijeke!
– Kakve prekrasne
životinje!
Dok tako šeće uz rijeku,
začuje šuškanje u grmlju
iza sebe. Okrene se i
ugleda grizlija od tri
metra kako ga napada.
Potrči najbrže što može
puteljkom. Pogleda
preko ramena, medvjed
mu se sve više približava.
Ponovno pogleda preko
ramena, a medvjed još
bliže. Spotakne se i
padne. Počne se pridizati
i ugleda medvjeda kako
se nadvio nad njega i
podiže desnu šapu da ga
svlada.
U tom trenu ateist
procvili “O, moj Bože! “
Vrijeme se zaustavi.
Medvjed zastane na
mjestu. Šuma umukne.
Obasja ga snažna
svjetlost, a s nebesa se
začuje glas:
– Negiraš moje
postojanje svih ovih
godina, učiš druge da ne
postojim, a stvaranje
života pripisuješ
kozmičkoj slučajnosti.
Očekuješ li da ti
pomognem iz ove
nevolje? Trebam li te
smatrati vjernikom?
Ateist pogleda ravno u
svjetlost.
– Bilo bi licemjerno
odjednom od Tebe tražiti
da me tretiraš kao
kršćanina, no možda bi
mogao medvjeda učiniti
vjernikom?
– Dobro, reče glas.
Svjetlo se ugasi. Šumom
ožive glasovi. A medvjed
spusti svoju desnu šapu,
sklopi obje zajedno,
pogne glavu i kaže:
– Gospodine, blagoslovi
ove darove koje ću
primiti od tvog obilja po
Kristu, našemu
Gospodinu. Amen.
