Miki je pozvao svoju mamu na ručak. Za vrijeme ručka Mikijevoj mami nije moglo izmaći oku da je Mikijev cimer Pero jako zgodan i mišićav. Ona je već dugo sumnjala da su njih dvoje možda nešto više nego samo cimeri pa je upitala svoga sina je li moguće da su nešto više nego samo cimeri. Ali Miki uvjerava svoju majku da su svakako samo cimeri.
Tjedan dana poslije posjete upita Pero Mikija:
– Jesi li vidio onu lijepu žlicu? Nestala je otkako je tvoja mama bila ovdje na ručku. Nije ju valjda ona uzela?
Miki nije u to ni sumnjao, ali je ipak, za svaki slučaj, poslao mail svojoj mami.
-Draga mama, ne kažem da si ti ‘uzela’ ili da ‘nisi uzela žlicu, ali fakat da je nema otkako si ti bila ovdje na ručku. Pozdrav Miki!
Nekoliko dana poslije stiže odgovor od majke:
– Dragi Miki, ja ne kažem da ti ‘spavaš’ ili da ‘ne spavaš’ s Perom, ali fakat je… da je on spavao u svom krevetu onda bi pronašao žlicu još davnih dana.